Od 1999. godine, svakog 22. travnja na Dan planeta Zemlje, dodjeljuje se novinarska nagrada "Velebitska degenija" za najbolji autorski rad o zaštiti okoliša, objavljen u tisku, na radiju i televiziji. Nema razvitka bez utjecaja na okoliš. Zbog toga je uloga novinara presudna u izbjegavanju senzacionalističkog ili nestručnog prikazivanja i uopće stvaranju javnog mišljenja o zaštiti okoliša i prirode. Stručnjaci i znanstvenici pomažu na svoj način ali novinari imaju najvažniju ulogu u tom procesu.

Vođeni tom idejom 1998. godine APO se obratio novoutemeljenom Zboru novinara za okoliš i njegovoj  prvoj predsjednici i začetnica ideje o njegovom osnivanju gospođi Lidiji Firšt s prijedlogom o osnivanju Nagrade za najbolje novinare koji se bave zaštitom okoliša. Godinu dana kasnije utemeljena je i nagrada, kojom se ponosimo.

Od 2000. godine dodjeljuju se tri ravnopravne nagrade za svaki medij posebno. Samo je prve godine bila jedinstvena nagrada za sve medije.

Povjerenstvo u kojem su predstavnici Hrvatskog novinarskog društva – Zbora novinara za okoliš, Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva i APO-a te jedan ugledni znanstvenik odabire najznačajnije novinarske radove i nagrađuje njihove autore – skulpturnom plaketom, rad kipara Stjepana Divkovića, diplomom i novčanim dijelom.

Na prijedlog Lidije Firšt, tadašnje predsjednice Izvršnog odbora Zbora novinara za okoliš, koja je bila i jedna od glavnih zagovornika utemeljenja nagrade, nagrada je dobila ime po Velebitskoj degeniji, endemičnoj biljci žutih cvjetova, najrjeđoj vrsti velebitske i hrvatske flore koja raste samo na Velebitu.

Zbor novinara za okoliš osnovan je 1998. godine sa ciljem strukovnog okupljanja novinara koji prate područje zaštite okoliša te njihove edukacije.

U Zboru novinara za okoliš APO d.o.o. usluge zaštite okoliša prepoznao je partnera za utemeljenje ove ugledne i poticajne novinarske nagrade.

O Degenica velebitica

Velebitska degenija (Degenia velebitica) endemična je biljka Velebita. Vrlo je rijetka i strogo zaštićena. Raste većinom na finijim i smirenijim točilima što leže prema jugoistoku, ali i u pukotinama stijena. Dosad je nađena samo na tri mjesta. Dva su prvobitna i bogatija nalazišta na južnom Velebitu, i to na južnim obroncima Kruga, te na južnom obronku Kuka plana ili Pavelić plana nad Šugarskom dulibom. Treće je nalazište na srednjem Velebitu, na južnom obronku Solina, kod Budakova brda, četrdesetak kilometara sjeverozapadnije od prva dva nalazišta. Površine na kojima raste degenija, kako se čini, smanjuju se jer ih obrasta trava.

Velebitska degenija niska je trajnica, sva srebrnastobijela od poleglih zvjezdasto raspoređenih dlačica. Korijen je dug, uvlači se u pukotine stijena i pod kamenje točila. Stabljike su duge od 3 do 11 centimetara. Listovi su skupljeni u rozete, usko su kopljasti, bez peteljke, odozgo izbočeni, odozdo udubljeni, ušiljenog vrha. Dugi su od 1 do 2,5 cm, a široki od 2 do 4 mm. Cvat je gronjast. Latice su 4, u obliku nokta, zaobljenog vrha i cjelovitog ruba, sumpornožute. Duge su 1,5 cm, a široke od 3,5 do 4,5 mm. Ovisno o vremenskim prilikama, cvate od prve trećine svibnja do početka lipnja.

Tu osobitu biljku i ujedno najrjeđu vrstu velebitske i hrvatske flore, njezin dragulj, kako neki kažu, otkrio je Degen, uvrstivši je prvobitno u rod američkih krstašica Lesquerella. Prvi ju je put (17. 7. 1907.) našao upravo kad su sazrijevali plodovi. Ni prilikom ponovnog dolaska na isto mjesto, u lipnju 1908. godine nije uspio naći cvjetove, jer degenija pripada prvim proljetnim biljkama koje cvatu čim okopni snijeg. Tek 9. 5. 1909. Kummerle je našao biljku u cvatu i ubrao je na originalnom staništu. Napokon ju je odredio Hayek.

Iz knjige "Velebit i njegov biljni svijet" Sergeja Forenbachera